Većina vas me poznaje kao prvorođenog sina Jennifer Christie , koja je bila brutalno napadnuta i silovana prije par godina. I iz toga brutalnog silovanja rodio se –moj brat Josh.

Uvijek je postojalo kontroverzi o zakonima koje imamo o abortusu…kao i onima koje nemamo. Kako to da biološki otac nerođenoga djeteta nema pravo riječi u najvećoj odluci koja će se donijeti-o tome da li će djete živjeti ili umrijeti? Uvijek sam mislio da očevi trebaju imati svoje pravo prije nego se djete rodi, čak sada sam i više ubijeđen kada govorim o tome. Upravo zbog toga jer evo me, imam 19 godina, nemam posla, niti vozačke dozvole, još uvijek živim sa roditeljima u njihovoj kući i očekujem da mi se rodi djete ovo ljeto.

Nikada nisam niti bi razmišljao o abortusu kao opciji. Moja porodica mi je pokazala primjerom da su bebe uvijek blagoslov. Bilo da je isplanirano ili ne, to su malena živa bića (čiji je život istinsko čudo). Da bi se okončao taj život je ustvari igrati se Boga. Jer je On taj koji daje da dišemo. I On je jedini koji to može oduzeti.

Gledao sam svoje roditelje godinama kako u javnim govorima predstavljaju pro-life značenja i argumente. Smiješno je kako imati dijete izvan braka izvuče iz tebe pro-izbor u ljudima. Čujem o tome kako sam mlad, kako financijski nisam stabilan, odjekuje da nikako ne mogu biti spreman za tako nešto kao i da uvijek možemo abortirati. Ovo ide protiv mojih osobnih i nanstvenih uvjerenja kao i religioznih vjerovanja (kao i sex prije braka, ali to je za drugu diskusiju).

Ne poznajem mnogo ljudi koji bi ocijenili pozitivno moj život sada i gledali na mene kao Kršćanina za kojega imaju poštovanje. Sve ovo puno izazova u mome životu je proizvod mojih jeftinih izbora koja sam napravio u prošlosti. Možda nisam Kršćanin, muškarac za kojega se može reći da ga se poštuje ali veliko vjerovanje Kršćanina jeste pokajanje, pa onda oproštenje. Ja ne mogu promijeniti svoju prošlost ali mogu izabrati da budem bolji u budućnosti. S time što postajem otac u ovako mladim godinama već me oblikuje da sazrijevam i budem odgovorniji. Osjećam se obveznim i onosnim da budem tu i doprinesem podrškom svojoj parnerici, koju volim cijelim svojim srcem.

Moram biti i iskren. Također sam prestravljen. Kada pomislim na svoju trenutnu financijsko stanje i stanje uma da ovo trenutno nije najbolje vrijeme za bebu.

ALI… kada pomislim na svoga sina ili kćer, oko srca mi bude toplina. Poput svjetlosti koja je ispred mene. Vidim kao zrake sunca prodiru.

Biti otac se treba smatrati blagoslovom, jer jeste. Ono što slama moje srce da vidim samohrane majke, znajući da tamo je ’’muškarac’’ (koji ne zaslužuje tu titulu) koji će ostaviti ženu sa djetetom, vrijednujući samo svoj vlastiti život bez obzira na druge.

Mi moramo naučiti da uradimo bolje. Muškarci, hajde da budemo MUŠKARCI. Mi možemo bolje.

Razmislite o ovome kada šetate ulicom i vidite par kako drži djete za rukice. Oni su izabrali tu malenu osobu. Oni su izabrali život.

A život je najmogući ljepši dar koji smo mogli dati.

Izvor: www.liveaction.org