Portal Bitno.net ekskluzivno na hrvatskom jeziku donosi ispovijest Isabelle, devetnaestogodišnje studentice na fakultetu za medicinske sestre (objavljenu na talijanskom portalu La Bussola Quotidiana), koja je zatrudnjela nakon veze s vršnjakom koji ju je napustio rekavši da ne želi biti otac. Isabella je hrabro odlučila ispričati  svoju priču punu poteškoća, nesigurnosti i strahova, kao i zašto i kako je odbacila „lakše“ i „udobnije“ rješenje: pobačaj.

Čini mi se kao da je bilo jučer. Dan kada sam otkrila da sam trudna. Prvi test – zabrinutost raste, drugi test – pozitivan. Gledala sam ga: pozitivan… pozitivan. Prožima me osjećaj potpune izgubljenosti. Užas je u času zagospodario sa mnom, skamenjena sam, nesposobna reagirati. Opisati takav osjećaj je teško, gotovo nemoguće. To je kao vibracija koja nastaje u utrobi i širi se po tijelu, unutrašnji smrtonosni otrov koji ti oduzima snagu i gasi svaku svjetlost. Jedino što sam bila sposobna vidjeti bio je moj život doslovno uništen, rastočen, moji planovi razbijeni, budućnost koju sam izgrađivala postajala je nedohvatljiva utopija. Osoba koja sam željela postati više nije postojala, bila je samo daleko sjećanje. Moji snovi su nestali zauvijek, zajedno s mojih 19 godina.

Sama misao da moram priopćiti trudnoću svojim roditeljima uzrokovala mi je neopisivu bol, pomisao da ću vidjeti razočaranost na njihovu licu i izgubiti njihovo povjerenje dovodila me je do ludila; kako izaći iz ove katastrofe?

Međutim, mnogo više me je plašila pomisao na pobačaj, pomisao na hladne instrumente koji ulaze u mene i komadaju tjelešce… ne, to ne bih mogla podnijeti. Vidjela sam na internetu neke zastrašujuće fotografije pobačenih fetusa, stare nekoliko tjedana… male minijature raskomadanih osoba; ne, to nisam mogla učiniti. U meni je bila osoba koja je začeta slučajno, zasigurno je i neželjena, ali ne bih mogla riješiti problem na taj način, ne bih mogla popraviti grešku s jednom većom, nepopravljivom greškom. Ali ja jednostavno nisam željela to dijete.

Protivno svojim najtragičnijim očekivanjima, kada sam plačući i puna srama priznala svojim roditeljima da očekujem dijete, nije bilo vrištanja, ni lupanja vratima. Samo muk, velika zabrinutost na njihovim licima, suzdržane suze u majčinim očima, i mnogo, mnogo podrške i ljubavi. Nije to bio lagani hod, dapače, ali nikad nije nedostajalo ljubavi mojih roditelja i moje starije sestre koja me nikada nije ostavila samu u trenucima izgubljenosti koji su me zahvaćali.

Najteža su bila prva tri mjeseca. Mnogo prije začeća, otac djeteta, mlad kao i ja, pokazao se nestabilnim, a ono što je još ozbiljnije, lašcem i nasilnim. Ja sam bila slaba i zaljubljena, nisam se uspijevala sasvim udaljiti od njega jer sam svako toliko vjerovala njegovim riječima usprkos tome što je prema meni često pokazivao prezir. Govorio bi mi: „Bez mene bi ostala sama za čitav život.“ Kada sam mu rekla da očekujem dijete reakcija je bila promjenljiva. Najprije napad bijesa, zatim psihološki pritisak: „U tvojoj dobi pobaciti je jedina pametna stvar“, a zatim i teške insinuacije: „Jesi li sigurna da sam ja otac?” Zatim bi nestao da bi se vratio kao najnježnija osoba na svijetu, a ja bih ga svaki put primila s boli. U trećem mjesecu trudnoće je potpuno nestao, našao je drugu djevojku. Bez grižnje savjesti.

Bili su to trenuci duboke tuge, prezirala sam osobu s kojom sam bila, postala mi je očigledna njegova praznina, površnost, hladnoća. Mrzila sam se, mrzila sam se mjesecima, možda se mrzim još i sada, što se nisam prije udaljila, jer bez njega, sada bih još imala svoj život dvadesetogodišnjakinje: prijatelje, fakultet, zabavu.

U potpunom očaju prihvatila sam, ne bez poteškoća, razgovarati sa svećenikom, moja duša je bila razorena. Nisam htjela to dijete, ali sam znala da ne bih nikada mogla vedro živjeti pošavši za „lakšim“ i „očitim“ odabirom. Usprkos svim strahovima i dvojbama jedno mi je bilo jasno: nisam htjela osuditi dušu jednim tako strašnim činom. Don Fabio me je ohrabrio, osjećala sam se kao majka izrod – jer nisam htjela ubiti taj život, iako sam koji put željela, nadala se, pa čak koji put i molila za spontani pobačaj – on mi je pomogao da se osjećam potpuno normalnom: “Ovo rođenje će biti milost“, govorio je. Ja nisam vjerovala, ali uistinu, osjećala sam olakšanje.

Odlučila sam se povjeriti Božjem planu, planu koji nisam prihvaćala prije i teško ga prihvaćam i danas. Bio je nestvaran, ali malo prije nego što sam saznala da sam trudna, razmišljala sam upravo o Božjem planu u našim životima. Bila sam u bolnici, na studentskoj praksi, i svaki dan susretala osobe koje su se borile izvanrednom snagom s razarajućim bolestima. Osjećala sam krivnju, jer sam se ja osjećala dobro, jer je moj život bio normalan, nisam imala posebnih poteškoća, jer sam bila u bolnici samo kako bih vježbala i učila, a ne kao oni bolesnici koji leže na krevetu u borbi protiv boli i da bi smrti oduzeli koji dan. Sjećam se dobro, jedne sam se večeri obratila Bogu s velikom zahvalnošću u srcu, zahvaljujući mu za tako savršen život u odnosu na one živote pune trpljenja. I te večeri dok sam ležala na krevetu, zapitala sam ga koji plan u životu ima za mene.

Moja djevojčica će se roditi za nešto manje od mjesec dana i priznajem da ne osjećam ljubav i nježnost, ali mi kažu da je to normalno, da će nakon rođenja biti drugačije, ipak ja još ne znam što učiniti: zadržati je ili dati na usvajanje. Ne znam što je najbolje za mene, ne znam što je gore za nju.

Ne ostaje mi drugo nego povjeriti Bogu i ovu svoju odluku, nadajući da će me prosvijetliti. Znam da će obje odluke biti teške i bolne, da će obje biti veliko odricanje. Zasigurno, ne kajem se što nisam pobacila, bilo bi to neprirodno, jer sam odmah shvatila da nosim život u sebi. Ne apstraktni život, već život druge osobe u sebi! Sjećam se, kao da to bilo jučer, prvog ultrazvuka, kada sam još mogla „pobaciti na vrijeme“, kada sam prvi put čula otkucaje djetetova srca i zaplakala očajna. Naprotiv, danas se ironično smijem misleći na one koji govore: „to je samo grumen stanica“. Ako je tako, ostavi ih i vidi što će se dogoditi. Kažeš da nije dijete, čemu onda komadati ga? Pusti ga mirno u svom tijelu, i tako nije živ? Hrabro, to je smiješno… Ipak, svaki dan nestaje tihi plač djece koja neće nikada živjeti, jer je sebičnost majki nadvladala.

U devetom sam mjesecu, još imam mnogo dvojbi, tolike nesigurnosti, ali u jedno sam sigurna: uvijek postoji alternativa pobačaju. Onaj koji smatra da je dati na usvajanje vlastito dijete gori čin od samog pobačaja, trebao bi ispitati savjest. Jer to je čin ljubavi, patnje i žrtve. Moglo bi se živjeti sa samim sobom, znajući da dijete živi jer si ti odabrala da ga ne ubiješ. Znajući da će se jedna obitelj s ljubavlju o njemu brinuti, a ono će imati priliku na ovom svijetu. Ti si imao mogućnost živjeti i ispravno je da je ima i dijete. Jer tu priliku zaslužujemo svi.

Izvor: www.bitno.net