“Imam 29 godina i rođena sam u Zagrebu. Život mi od početka nije bio običan”, započinje nam svoju priču hrabra žena iz Siska (podaci su poznati redakciji) koja je prije šest godina doživjela traumu silovanja te je odlučila roditi začeto dijete za koje kaže da je njezino “svjetlo na kraju tunela”.

Kada je imala deset godina umro joj je otac te se njezina majka udala za čovjeka koji je bio narkoman i koji ju je zlostavljao – fizički, psihički i seksualno. “S 11 godina sam otišla živjeti kod ujne i nastavila se školovati. Kasnije, s 22 godine sam se zaposlila i odlučila živjeti kao podstanar.”

“Jedne večeri, vraćala sam se iz noćne smjene. Stanodavac, u čijem sam stanu živjela, inače živi u Zagrebu i nisam ga poznavala – vidjela sam ga svega dva puta u životu – na potpisivanju ugovora i na predaji ključa stana kojeg mi je iznajmio. Te večeri, ušla sam u kuću i tamo je bio moj stanodavac, sam u mraku. Uplašila sam se jer nisam vidjela njegov auto ispred kuće, on je bio sam i pod utjecajem alkohola. Zatim je nasrnuo na mene pokušala sam se izmicati, ali nisam uspjela – kad me silovao, izašao je iz kuće u koju me zaključao. Vraćao se u tri navrata – svaki puta da bi me silovao i treći puta kada je izlazio iz kuće je zaboravio zaključati vrata. Tada sam pobjegla iz kuće u šumu. Tamo sam se skrivala, bila u strahu. Krenula sam prema postaji gdje me on presreo, počeo mi je prijetiti da će mi ubiti brata ako ikada ikome kažem. Na kraju sam otišla obiteljskom prijatelju gdje sam neko vrijeme živjela.”

Nakon 4 mjeseca otišla je na pregled kod ginekologa na kojem je saznala da je trudna, a budući da tada nije bila u vezi niti je imala spolne odnose, znala je da zatrudnjela silovanjem.

“Vratila sam se u stan, opterećena različitim mislima i stalno iznova gledala u sliku ultrazvuka jer nisam mogla vjerovati da ću postati majka. Na drugom pregledu, ginekolog mi je rekao da je uočio da nije bilo pristanka na spolni odnos koji sam imala i da nije siguran kako ću iznijeti trudnoću s obzirom na ozljede koje sam imala. Ako odlučim podnijeti kaznenu prijavu, rekao je da budem spremna na to da će se uzimati DNK uzorak djeteta, a to je veliki rizik jer bi mogao izazvati spontani pobačaj. Razmislila sam i rekla da ako moram birati da ću radije pričekati i iznijeti trudnoću.”

“Tijekom trudnoće sam imala komplikacije zbog kojih mi je ginekolog govorio da će dijete biti hendikepirano, na različite načine me htio uputiti na pobačaj. Međutim, shvatila sam da želim roditi svoje dijete i da ću ga prihvatiti kakvo god ono bilo, ako treba cijeli ću ga život nositi na rukama. Naposljetku sam u sedmom mjesecu trudnoće prestala odlaziti tom ginekologu i pratiti trudnoću. Ali odlučila sam pod svaku cijenu zadržati dijete unatoč pritiscima kojima sam bila izložena.”

Porod je također bio kompliciran – “i dijete i ja smo bili u životnoj opasnosti. Liječnici su mi rekli da je djetetov život ugrožen i da mogu mene spasiti, ali sam odbila. Moje dijete je rođeno živo, zdravo i prelijepo. Zaplakalo je. Za mene je to bio najljepši zvuk koji sam čula taj dan.”

Nakon rođenja djeteta nastavljali su je pratiti brojni problemi. Podnijela i postupak protiv djetetova biološkog oca koji ju je nastavljao uznemiravati zbog čega je neko vrijeme provela u kući Betlehem pod zaštitom policije:

“On je uhićen i osuđen na 9 godina zatvora. U medijima ovoga nije bilo jer ne želim izložiti svoje dijete, želim ga zaštiti od svega. Međutim, postala sam s vremenom svjesna da moja priča može i pomoći nekome.”

“Nakon nekog vremena sam upoznala svog sadašnjeg dečka s kojim ću se uskoro vjenčati. On je odmah prihvatio moje dijete i unatoč tome što sam mu ispričala cijelu priču, rekao da mu to nije važno jer voli i mene i dijete. Ženama koje su u situaciji u kojoj ne znaju što učiniti – roditi ili ne – poručila bih da slušaju svoje srce jer će srce uvijek odabrati život. Uvijek postoji izlaz iz loše situacije bez obzira koliko situacija bila teška. Kada majka čuje otkucaje srca svoga djeteta nema više prepreka. Osmijeh moga djeteta, njegov zagrljaj, poljubac, kasnije prva riječ „mama“. Ta toplina oko srca ne može se mjeriti ni sa čime.”

Danas je majka dvoje djece za koju kaže “volim ih oboje jednako, međutim, moje prvo dijete je to koje me izvuklo iz depresije. Bez nje bih si sigurno zagorčala život još više. Nakon takve jedne situacije cijelo vrijeme sam mislila samo na to da smo tu sada dijete i ja, nemam nikoga svoga, imamo jedno drugo. A sada imam cijeli svoj svijet čim zagrlim svo troje – moje dvoje djece i budućeg supruga. Moje je srce puno. I znam da sam napravila pravu stvar i da nemam grižnju savjesti da sam napravila grešku i ubila vlastito dijete.

Znajući da će ovo moje svjedočanstvo pomoći nekome ja sam zadovoljna i ispunjena. Jer možda je to moj put – makar bilo anonimno, ali kada znam da bi ovo moglo pomoći nekome da se odluči za život – moje je srce puno kao kuća.“

Izvor: www.narod.hr