TRUDNOĆA je vrijeme iščekivanja, za mnoge najsretnije životno razdoblje, ali i razdoblje u kojem se neizbježno javljaju mnoge brige.

Iako je već prošla kroz jednu trudnoću, sve to je obilježilo i drugu trudnoću Vanesse McLeod. No nije ni slutila s čim će se morati suočiti. 

“Za probleme s udovima svoje druge kćeri Ivy saznala sam u 19. tjednu. Suprug je bio odsutan zbog posla pa su majka i sestra došle sa mnom na moj ultrazvučni pregled kako bi mi pomogle brinuti se o mom drugom djetetu i kako bi vidjele bebu. Sjećam se da je ultrazvuk trajao vječno, ali tehničar mi je rekao da su djetetove noge prekrižene i da mu je teško odrediti spol. Nisam o tome ništa mislila. Svi smo komentirali njezine slatke malene nožne prste i dobili smo isprintane fotografije, a nismo ni primijetili da nije bilo spomena o njezinim rukama”, prisjetila se ova mama.

Sutradan je imala zakazan sastanak s babicom koja ju je nazvala otprilike sat vremena prije planiranog susreta.

“Rekla mi je da postoje značajni nalazi otkriveni na ultrazvuku. Rekla je da bih sa sobom trebala povesti supruga i da bih trebala naći nekoga da pričuva dvogodišnju kćer. Odmah mi je srce palo u želudac i suze su počele padati. Nešto je bilo užasno, užasno pogrešno, jednostavno sam to osjetila”, ispričala je Vanessa.

Kako je njezin suprug još uvijek bio izvan grada, mama ju je odvezla na sastanak, a Vanessa je bila uvjerena kako će joj babica reći da će izgubiti bebu i nikako nije mogla prestati plakati.

“Kad smo ušli u čekaonicu, tamo nas je čekao moj otac. Mama ga je nazvala i zamolila da i on dođe. Bila sam zahvalna na podršci. Ne sjećam se jesu li neke riječi izrečene dok smo čekali, samo se sjećam da nisam mogla prestati plakati”, opisala je.

Babica ih je prvo obavijestila da bi dijete moglo imati rascjep usnice, a u Vanessi se probudila nada kako je problem bio samo u tome. No, nažalost, to nije bilo sve.

“Jedna je bedrena kost bila zakrivljena i kraća od druge. Dobro, bile su to teže vijesti za prihvatiti, ali opet, osjetila sam neku nadu da je možda to sve. Napokon, moj najveći strah je bio da ću je izgubiti. Bila sam zabrinuta da trudnoća nije održiva. Da postoji nešto što ona neće moći preživjeti”, prisjetila se te otkrila kako je potom saznala da postoji problem i s radom djevojčičina srca.

Iako ju je već tada obuzeo popriličan strah jer je saznala koliko to može biti opasno, nadala se da je medicina dovoljno napredna da je izliječi.

“Treće, nedostaju i podlaktice i šake. Osjećala sam se kao da me netko udario u trbuh. Ukrao mi dah. Jecaji su se istrgnuli iz mene, a vizije moje savršene male bebe su se razbile. Bez ruku? Nikad nisam čula za to. Nije mi bilo ni u mislima. Nikad mi to nije palo na pamet, nikad se oko toga nisam ni brinula. Pretpostavljala sam da ima sve udove i sve što bi trebala imati. Bila sam shrvana. Nisam znala je li to nešto s čime se mogu nositi, nisam znala hoće li sve biti u redu”, opisala je misli koje su joj prolazile glavom netom nakon što je saznala dijagnozu svoje nerođene djevojčice.

Dok je ona strahovala, njezin otac se brzo pribrao i rekao joj: “Bit će to blagoslov za našu obitelj. Mislim da našoj obitelji treba netko poput nje. Naučit će nas toliko toga.”

Iako joj je sada to teško priznati, Vanessa kaže kako je idućih nekoliko mjeseci provela obrađujući informacije i tugujući. Poricanje, krivnja, bijes i tuga – sve su to emocije koje su se izmjenjivale. Osim toga, prisjetila se i najtežeg telefonskog poziva koji je morala obaviti – onog u kojem je trebala obavijestiti supruga o nalazima ultrazvuka. Ni on nije mogao vjerovati da će se njihovo dijete roditi bez podlaktica i šaka.

“Cijeli sam dan plakala obrađujući osjećaje koje nisam mogla prepoznati i nisam znala kako se nositi s njima. Provela sam cijelu noć istražujući protetiku za bebe i djecu, tražeći videozapise druge amputirane djece i počela sam osjećati djelić nade. Odmah smo upućeni u vankuversku dječju bolnicu, a zakazan je i sastanak za sljedeći dan, gdje smo trebali imati detaljan ultrazvuk i sastati se s perinatolozima, medicinskim genetičarima i savjetnicima za genetiku”, opisala je ono što je slijedilo.

Iako su se nadali da će na tom pregledu saznati sve odgovore, ostali su razočarani. Liječnici su otvorili više novih pitanja nego što su dali odgovora.

“Želim svim srcem da je sastanak prošao drugačije. Da nam je netko rekao da će biti u redu. Da nam je netko rekao kako će naša djevojčica biti lijepa i savršena, da će se smiješiti i hihotati i živjeti život ispunjen s toliko ljubavi. Voljela bih da sam tada znala ono što znam sada. Voljela bih da mogu ukloniti svu brigu, bol, strah i slamanje srca koje sam osjećala”, priznaje Vanessa.

Štoviše, liječnici su im predložili prekid trudnoće uvjeravajući ih kako njihova kći neće imati kvalitetan život. Kako kažu, time su im oduzeli nadu.

“Dali su nam trenutak nasamo za razgovor o našim mogućnostima i sjećam se da sam osjećala toliko sumnje. Oduvijek sam bila za izbor, ali znala sam da nikad osobno ne bih mogla pobaciti. Ali u tom sam trenutku osjetila majčinske sposobnosti da njegujem svoje dijete. Kakav bih joj život pružila? Zar stvarno ne bi imala kvalitetan život? Ali kako smo imali trenutak privatnosti, sjećam se da sam gledala svog supruga, imao je toliko pitanja i nije imao odgovore. Liječnici su me natjerali da se osjećam krivom zbog želje da zadržim svoju bebu, a on je strastveno i nedvosmisleno rekao: ‘Učinit ću sve što moram da bih se brinuo za nju. Izgradit ću joj bilo što. Želim je. Učinit ću sve što je potrebno. Brinut ću se za nju do kraja života'”, prisjetila se ova mama trenutka u kojem su donijeli odluku, ali i suprugove reakcije koja je posramila čak i liječnike.

Iako je tada strahovala od svega što njezinu obitelj čeka, Vanessa si je pred kraj trudnoće prestala postavljati brojna pitanja i prihvatila je misao da su svemir i malena Ivy baš nju odabrali za majku jedne takve posebne djevojčice. No onda je opet promijenila perspektivu.

“Umjesto da mislim da Ivy mene treba, počela sam shvaćati da sam ja ona koja je trebala nju. Trebam je jer me ona upotpunjava, upotpunjava moju obitelj na načine koje nikad nisam razumjela. Ona je melem za moju dušu, lijek za prošle rane. Ivy će me naučiti stvarima za koje nisam mislila da ih moram znati ili možda nisam htjela znati”, istaknula je pišući za portal Love What Matters.

Ivy ih je iznenadila i rodila se četiri tjedna ranije, a njezina mama ističe kako je “ne bi mijenjala ni za jednu drugu bebu”.

“Voljela bih da mogu poslati videozapise njenog valjanja liječniku koji mi je predložio prekid. Voljela bih da mu mogu pokazati njezin lijepi osmijeh i kako on osvjetljava ne samo njezino cijelo lice već i cijelu sobu. Voljela bih da je taj liječnik mogao čuti čarobni zvuk njezinog hihotanja”, ispričala je ova ponosna mama koja kaže kako joj sada ponekad bebe s rukama “izgledaju čudno” koliko su naviknuli na svoju posebnu djevojčicu.

“I u tome je stvar – “normalno” je potpuno relativno. Svi smo različiti na toliko načina i to je u redu. I nadam se da ću to moći naučiti svoju kćer. Neki ljudi imaju plave oči, neki zelene. Neki imaju plavu kosu, neki smeđu. Neki su rođeni s rukama, neki bez. I nadam se da ću joj uvijek moći dokazati da njezin život ima smisao, vrijednost i da će uvijek biti ispunjen s toliko ljubavi, bez obzira na njezin izgled ili sposobnosti”, zaključila je Vanessa.

Izvor: www.index.hr