“Iako sam u načelu uvijek simpatizirala inteligenciju i elokvenciju gđe Marije Selak Raspudić, obrazložila bih zašto njen stav o pobačaju (posljednje šire izložen u gostovanju kod Željke Markić) smatram problematičnim”, ističe Nikolina Nakić, kolumnistica, nekadašnja nastavnica, majka četvero djece i autorica bloga Genijalni um, te poručuje: “o životima nerođene djece se ne razgovara i ne filozofira, njih se spašava”.

Komentar Nikoline Nakić prenosimo u cijelosti:

Iako sam u načelu uvijek simpatizirala inteligenciju i elokvenciju gđe Marije Selak Raspudić, obrazložila bih zašto njen stav o pobačaju (posljednje šire izložen u gostovanju kod Željke Markić) smatram problematičnim.

Ona priznaje da život počinje začećem i ne dovodi u pitanje činjenicu da je pobačaj kao čin loš, međutim protivi se zakonskoj zaštiti života (kakvu primjerice ima Poljska) jer smatra da se u konačnici ne bi dogodilo spašavanje ljudskih života već “kreativniji” pristup samom pobačaju što će reći pribjegavanje ilegalnim pobačajima.

Mislim da je to krivi pristup problematici pobačaja.

Osnovno je pitanje što se uopće za vrijeme pobačaja događa: eliminacija (prekid života)jedne ljudske osobe u jednoj svojoj razvojnoj fazi. Ako je tome tako onda je jednako loše eliminirati nerođeno dijete od tri mjeseca gestacijske dobi, devet mjeseci gestacijske dobi ili pak dva mjeseca po rođenju. NEMA RAZLIKE- nasilno je prekinut ljudski život u jednoj razvojnoj fazi. Posljedica čina je jednaka – smrt.

Zamislimo na trenutak ovu situaciju: odjednom se zakon promijeni i majkama bude dopušteno ubiti svoje dijete do prve godine starosti. Možda joj je prenaporno, ne spava, dijete stalno plače, možda je i bolesno, možda je njena socioekonomska situacija takva ili ga jednostavno NE ŽELI. Idemo zamisliti da se skupi dovoljan broj političara koji bi digli ruku za ovakav zakon i to se dogodi(nemojte se zgražati jer već postoje opcije pobačaja do trenutka poroda ili nepružanja liječničke pomoći preživjelom djetetu u pobačaju).

Biste li vi rekli: moramo razgovarati, educirati ljude da su djeca od mjesec dana ljudi, osobe, razgovarati, razgovarati, razgovarati, ili je u trenutku potreba spašavanja života ljudski primarni nagon. Djelovati, štititi? Spašavati. Jedan život, dva deset, sto? Sjećate se Schindlera na kraju onog filma kad plačući broji ljude, onu neprocjenjivu hrpicu?

O životu se ne pregovara: on se ima štititi.

Ako zakon to ne čini, on je loš. Slobodno nađite tisuću opravdanja, on je i dalje loš.

Ubojstvo je zakonom strogo kažnjivo. Iako u kaznenom zakoniku piše što piše, ubojstva se i dalje događaju svakog dana. Zabranom ubojstva ubijanja nisu prestala. I valjda nikad ni neće.

Zašto nam onda ne pada na pamet reći- ne mora nam zakon govoriti što da radimo, (kako da živimo) – treba razgovarati i educirati ljude?
Stvar je u tome da zakon i te kako treba pratiti ljudsku prirodu i jasno određivati granicu dopuštenog i nedopuštenog, a one koji to ne poštuju tretirati kao otklon od prihvatljivog. Ako to izostane, imamo kaos.

Sva neprihvatljiva ponašanja: ubojstvo, silovanje, krađa, zlostavljanje regulirana su zabranama. Jedino usmrćivanje nerođenih ljudskih bića ima tu ekskluzivu da za njih tvrdimo da ih zakon ne treba štititi jer on to u principu ne uspijeva.

Ne uspijeva ni jedan zakon, ali oni i dalje postoje.Samim svojim postojanjem društvu šalju najsnažniju poruku. da se radi o neprihvatljivom i lošem činu.

O životima nerođene djece se ne razgovara i ne filozofira, njih se spašava.

Foto: Fah, Nikolina Nakić, FB; fotomontaža: Narod.hr

Izvor: www.narod.hr