Želja za usvojenjem dijeteta rodila se u mome srcu još kad sam bila mala dijevojčica. Kao malo dijete saznala sam da postoje dijeca u ovome svijetu o kojima nema tko da skrbi.

Kada smo se preselili u Bosnu i Hercegovinu 2009, rečeno mi je da je usvojenje težak proces i da neće biti moguće. Kroz agencije za usvajanje u Americi, proces bi bio jako komplikovan. I kao strancima, posvojiti dijete u BiH nije moguće. Par godina je prošlo ali želja za usvojenjem nije napuštala moje srce.

Jedno popodne, odlučila sam da napravim malo istraživanje na ovu temu, nadajući se da bi mogla pronaći nešto što bi nam pomoglo da započnemo proces. Kako sam tipkala po Googlu ”Internacionala usvajanja”, otkrila sam Agenciju za usvajanje u Americi koja upravo nama odgovara za posvojenje dijeteta. Znali smo da želimo usvojiti u nekoj zemlji koja je blizu BiH i izbor je bio da to bude Bugarska. U to vrijeme smo već imali četvero male dijece, proces usvajanja je bio poprilično skup i trebalo je mnogo vremena da se završi. Stoga smo odlučili da u godinam dok čekamo da iskoristimo to vrijeme i naučimo više o dijeci koja odrastaju bez porodice. Naučili smo mnogo o traumi i o Bugarskoj. Također smo uvidjeli da postoji mnogo dijece sa posebnim potrebama kojima je očajnički potrebna porodica. Tako je pala odluka, da kao porodica i jesmo dovoljno otkačeni sa svojih četvero dijece i poslom koji zahtijeva silna putovanja i kasne sate nespavanja…sigurno možemo podnijeti i dijete sa posebnim potrebama. Međutim, Bog je imao drugačije planove…

Nedugo nakon što smo donijeli odluku da će mo usvojiti. Dvoje naše dijece i ja sama smo saznali da imamo Celijakiju ili Glutensku enteropatiju (imunološki poremećaj nepodnošljivosti glutena). Dobili smo spisak posebnih stavki i provjeravanje na svu moguću intoleranciju na hranu. Shvatili smo da možemo podnijeti alergije na hranu. Međutim, kako smo bili u prvoj godini procesa naša najstarija kćerka je imala ozbiljnu povredu nakon pada. Desio se prelom koštane strukture u laktnom zglobu. Cijela situacija nas je uputila da učimo više o ortopedskim pomagalima, izazovima, tako da smo sve to stavili na listu stvari koje smo voljni da  prihvatimo. 

Bili smo skoro pa spremni da predamo papire da nas stave na listu u Bugarskoj, kada smo ugledali prelijepu dijevojčicu velikih smeđih okica. Zvala se je Rebeka, imala je 2 godine. I patila je od rijetkog oblika leukemije. Kada smo je ugledali sva ta ”posebna potreba” nije bila važna više. Doslovno smo se zaljubili u dijevojčicu. Međutim kada smo saznali da mi nismo izabrani da budemo njena obitelj, shvatili smo tada da trebamo pogledati još jednom u cijeli taj spisak dijece. Nastavili smo istraživanje…

Oficijelno smo predali papire registracije u Bugarskoj u Januaru 2018 i tako postali porodica koja čeka na usvojenje dijeteta. Bili smo spremni čekati i par godina na spajanje sa dijetetom. Možete zamisliti naše iznenađenje kada nakon 6 mijeseci, spojeni smo sa dvogodišnjim diječakom! On je zaostajao u svome razvoju. Nismo puno ni znali o njemu, ali naša agencija nas je ohrabrila da odemo i upoznamo ga. U Julu 2018 iz Sarajeva smo se zaputili prema Bugarskoj i upoznali to prekrasno malo stvorenje! Proveli smo pet dana zajedno i shvatili da je ovaj mali diječak upravo sin za kojim tragamo cijelo ovo vrijeme. Mi smo njegova obitelj.

Morali smo ga ostaviti u Bugarskoj u vremenu dok su se zavrsili svi papiri sa državom za njegovo usvojenje. To čekanje je bila agonija. Kako je svaki dan prolazio u našim srcima je više rasla ta ljubav prema njemu. U Januaru 2019, skoro pa godinu nakon naše registracije, otputovali smo za Bugarsku da preuzmemo našeg diječaka. I evo već Isaac Marijan Irby je sa nama  4 mijeseca. Mogu reći da se Isaac savršeno uklapa sa svojim sestrama i bratom. I iskreno osjećaj je kao da je dio nas cijelo vrijeme. Mnogo je porastao u svojim sposobnostima. Kada smo ga upoznali u Julu kao dvogodišnjaka, on nije mogao stajati na svojim nogicama. Sada trči!  Moram reći, ima teških stvari nije sve tako ni jednostavno, ali kako rastemo zajedno proces je dug i težak kako za porodicu tako i za dijete, ali on je mnogo napredovao. A ja, ja sam naučila toliko toga o Bogu u ovome cijelom procesu: Bog nas je doveo u Svoju porodicu i nastavio da nas obvija svojom bezuslovnom ljubavlju. Toliko volimo Isaaca da boli. Čak i onda kada nas tjera od sebe, kada nas odbija, mi smo i tada ispunjeni ljubavlju koja se nemože objasniti riječima..da bi ga pridobili. Na način kako to i Bog radi sa nama.

Autorica: Taylor Irby

Prevodilac: Dejana Fejzanović

Izvor: Svjetionik Centar Za Život 10.04.2020